U našem iskustvu, najviše vremena u kućnoj biblioteci ne gubimo na čitanje, nego na traženje i odlučivanje što ide kamo. Često se prenose mitovi da je dovoljno samo posložiti knjige po boji ili veličini. Činjenica je da takvi sustavi mogu izgledati uredno, ali znaju otežati pronalazak i praćenje posudbi.
Mit: postoji jedan “ispravan” način organizacije koji odgovara svima. Činjenica: najbolji sustav je onaj koji podržava vaše navike, primjerice odvajanje često čitanih naslova od onih za referencu. Koristimo pravilo da se svaka knjiga mora moći vratiti na mjesto u manje od 10 sekundi, inače je sustav prekompliciran.
Korist koju dobivamo jasnim zonama (romani, publicistika, poezija, umjetnost) je brže biranje sljedećeg štiva i manji osjećaj “pretrpanosti”. Rizik je da zone postanu preširoke pa unutar njih opet vlada kaos. Zato pomaže dodatna razina: abeceda po autoru ili mini-oznake na policama za serijale i teme.
Mit: klasici svjetske književnosti moraju imati posebno “svečano” mjesto i ne smiju se miješati s novim izdanjima. Činjenica: korisnije je grupirati prema načinu korištenja, npr. “za ponovno čitanje”, “za rasprave u klubu” ili “za brzo listanje”. Time se klasici prirodno nađu tamo gdje ih stvarno dohvaćate, a ne samo gdje dobro izgledaju.
Kad govorimo o knjigama o umjetnosti, činjenica je da format često diktira policu više nego žanr. Velike monografije lakše je držati vodoravno i bliže visini struka, što smanjuje oštećenja i nelagodu pri vađenju. Rizik kod vodoravnih hrpa je zaboravljanje donjih naslova, pa koristimo ograničenje od 3–5 knjiga po hrpi.
Mit: poezija i zbirke pjesama trebaju biti “svugdje pomalo” jer se čitaju nasumično. Činjenica: male knjige poezije lako nestanu među većim uvezima, pa im koristimo jednu jasno označenu policu ili kutiju s uspravnim pregradama. Prednost je što se poezija brže uzme za kratko čitanje, a rizik je da se pretvori u “rezervat” koji se rijetko posjećuje, pa pomaže držati nekoliko omiljenih zbirki na dohvat ruke.
Kod popularne publicistike često je mit da je dovoljno čuvati samo “najbolje” i ostalo odmah donirati. Činjenica: dio publicistike ima vrijednost kao referenca, ali zastarijeva u informacijama ili pristupu. Naš balans je jednostavan: zadržavamo ono što se vraćamo provjeriti, a ostalo bilježimo u popis (naslov, autor, ključna ideja) prije nego što ode dalje.
Mit: e-knjige su uvijek lošije za fokus jer ekran “odvlači”. Činjenica: uz nekoliko postavki čitanje na e-čitaču ili tabletu može biti jednako mirno kao papir, osobito uz način rada bez obavijesti i odgovarajuću veličinu fonta. Rizik je umor očiju ili gubitak orijentacije u tekstu, pa pomažu veći prored, toplija boja pozadine i redovite pauze.
Za preporuke za čitanje i praćenje novih izdanja koristimo kombinaciju popisa želja i jasnih pravila kupnje. Prednost digitalnih uzoraka i posudbi je što smanjuju gomilanje, ali rizik je da se popisi pretvore u beskrajno odgađanje. Zato uvodimo rotaciju: u svakom trenutku najviše 10 naslova “na čekanju”, a ostalo ide u arhivu.
Mit: čitateljski klubovi i rasprave zahtijevaju da svi imaju isti format knjige. Činjenica: papir i e-knjiga mogu odlično koegzistirati ako unaprijed dogovorimo izdanje, poglavlja i način označavanja citata (npr. lokacija ili broj stranice). Rizik je zbrka oko referenci, pa pomaže zajednički dokument s ključnim citatima i kratkim bilješkama.